Požeška županija se prvi puta u pisanim izvorima spominje 1210.godine,a bila je podijeljena na veæe ili manje posjede kojima su upravljali svetovni ili crkveni poglavari.Jedan od manjih plemièkih posjeda bilo je i Zakorenje u dolini Orljavice,zapadno od Požege.Ovaj posjed se prvi puta spominje u pisanim izvorima 1399.godine pod imenom Zakurennia,a kasnije kao Zakorennya(1455.g.) i Zakorenya (1504.g.).O gospodarima ovoga posjeda ne znamo ništa kao ni o teritorijalnom opsegu posjeda i broju kmetovai selišta.Znamo da Zakorenje u to vrijeme nije bilo smješteno uz cestu,veæ su kuæe bile raštrkane po okolnim brdima.
Krajem 18.stoljeèa pojavljuje se Seoski odbor koji u Zakorenju,kao i u drugim selima,bio jedina vlast.Na èelu seoskog odbora bio je seoski knez.
Za seoskog kneza biran je netko od ugledniji mještana,a resilo ga je poštenje i radišnost.
Glavna zadaæa Seoskog odbora sa knezom na èelu bila je voditi brigu o seoskoj imovini:šumama,poljima i putevima.Kako je Staro selo bilo udaljeno od glavne ceste gotovo jedan kilometar,trebalo je èesto nasipati put do ove važne prometnice.Za to se koristio pijesak iz Orljavice,koji se do odredišta prevozio volovskom i konjskom zapregom.Odbor se za to vrijeme brinuo i o ostaloj seoskoj imovini,izmeðu ostalog i o dva mlina smještena na Orljavici.
Bilo je potrebno prirediti i veæe kolièine drva za pogon parnog traktora koji u to vrijeme pokretao vršalicu.Da bi se mještani,barem ponekad,odmorili od teških seoskih poslova i zaboravili na svakodnevne brige,brinuli su se seoski tamburaši ,kojima je instrumente kupovalo selo.prvi tamburaši spominju se krajem 19.stoljeèa.
1953.godine.Osnovano je Dobrovoljno Vatrogasno Društvo Zakorenje koje djeluje i dan danas i postiže odliène rezultate.